Udruženje građana Informativni centar za osobe sa invaliditetom "LOTOS" Tuzla
Menu
Ponedeljak - Petak: 08:30 - 15:30h
Broj računa: NLB Banka 1321000309103215
Menu
“Moja najveća pobjeda “- priče naših aktivista o životu prije aktivizma i danas
By Jasminko BijelićPublished On 26/02/2024
Priča mjeseca februara je priča našeg Elmedina Mujića. Uživajte u čitanju!
Zovem se Elmedin Mujić, rođen sam 22. 09. 2002. godine u Tuzli. Odrastao sam u selu Gnojnica kod Lukavca, u mom najranijem sjećanju stoje bolničko okruženje, mantili i kreveti, ne želim mnogo o tome. Samo ću se nakratko osvrnuti na moju dijagnozu, dijagnosticirana mi je cerebralna paraliza. Mimo toga nije bilo ničega što bi me odvajalo od druge djece sa kojom sam odrastao. Veliki period mog djetinjstva proveden je u nečemu što ja zovem “Dječije Blagostanje”. Da se ne pretvaram u žrtveno jagnje, moje djetinjstvo nije bilo ispunjeno raznim stigmama sa kojima se nažalost susreću mnoge osobe sa invaliditetom tokom svog života. Sa puno podrške od mojih roditelja i bliskih ljudi sam počeo da živim jedan manje-više normalan, takoreći ispunjen život, sa puno padova i medicinskih intervencija ali šta da se radi. Nisam neki medicinski stručnjak da pišem ekstenzivne disertacije o svemu tome. I o tome kakav uticaj je imalo sve to na mene u mom odnedavno odraslom dobu. Ja bih da naglasim ovaj dio ODNEDAVNO… Jer ljudi su me počeli oslovljavati sa čiko, sa čime se duboko ne slažem! Šalu na stranu, moji stvarni problemi su počeli kada je počeo period mog sazrijevanja – pubertet. Pubertet, jedno doba koje kod svake osobe sa sobom nosi: konfuziju, nove brige, nove osjećaje i sveuobuhvatnu promijenu. Krenuo sam sve više da se izolujem i da postajem introvert, priznajem mnogo toga je ostalo još i danas ali postepeno nestaje. Na tome sam počeo raditi sa dnevnim centrom “Koraci nade” kojima se ovim putem srdačno zahvaljujem. U međuvremenu krenulo je moje srednjoškolsko obrazovanje (poseban pozdrav teti Maidi za koju se nadam da će ovo jednog dana pročitati, voli vas vaš učenik). Početkom srednje škole bio sam aktivan član dramske sekcije u “Koracima nade”, tako sam i njihovom uputom postao član i “Dramskog studija mladih” u Tuzli. Moji prvi dodiri sa IC Lotos su bili preporuke od starijih da je učlanjenje vjerovatno najpametnija stvar koju ću uraditi u daljem toku života. Jedan takav susret mi je ostao baš upečatljiv, bio je to susret sa Adisom Kišić. Bili smo zajedno na rehabilitaciji u Gradačcu, i baš poslije jedne noći pričali smo o “Lotosu” i ona mi je samo rekla “Čekamo te dole“ i sve ostalo kako kažu posta historija. “IC Lotos” me je uveo u svijet aktivizma i društvene odgovornosti. Svijet u kome treba tek da se dokažem i predstavim.