Ja sam slijepi čovjek i meni je svaki dan Dan bijelog štapa. Dok se jednom godišnje moji prijatelji, poznanici i sugrađani sjete tog simbola, ja s njim svakodnevno izlazim među ljude, odlazim na posao i krećem prema nekome koga želim zagrliti. Za mene je on sredstvo samostalnosti, ali često imam osjećaj da drugi, čim ga ugledaju, prestanu primjećivati čovjeka koji ga drži. Na tim svojim putovanjima kroz grad uglavnom se ljubim s kamionima i stubovima po trotoarima, a ja bih radije ljubio žene.

Znam da će se neko nasmijati toj rečenici, a nasmijem se i ja jer mi humor dobro dođe kada stvarnost postane previše gruba. Ipak, kada zbog kamiona parkiranog preko trotoara moram sići na cestu, tuđih „samo pet minuta“ za mene postaje pitanje hoću li sigurno stići tamo gdje sam krenuo. Možda će isti taj vozač danas podijeliti objavu podrške slijepima, a meni bi mnogo više značilo da mi sutra ostavi slobodan prolaz.
Zovem se Suvad Zahirović. Fakultetski sam obrazovan i mnogi smatraju da sam uspješan čovjek. I sam sam zadovoljan svojim životom, onim što sam ostvario i onim što još želim napraviti. Ali znam koliko me taj život napora stoji i koliko bi sve moglo biti lakše i drugačije. Iza onoga što drugi vide kao uspjeh ostaje i trud koji ne primjećuju: pripremanje puta kojim bi neko drugi jednostavno krenuo, traženje načina da pročitam ono što je drugima odmah dostupno i stalno objašnjavanje da mogu odlučivati o sebi.

Ne govorim to da bih svoj život predstavio kao podvig. Upravo me zamara očekivanje da slijepi čovjek mora biti ili nesretan ili izuzetan. Između sažaljenja i divljenja kao da nema dovoljno mjesta za nas koji želimo živjeti običan, ispunjen život. Kada uzmem bijeli štap, nisam postao ni manje sposoban ni naročito hrabar; samo sam krenuo obaviti ono što sam naumio. Volio bih da me ljudi pitaju kako sam, a da pritom ne misle samo na moje oči, da razgovaraju sa mnom i kada pored mene stoji neko ko vidi, te da moje „mogu sam“ prihvate jednako ozbiljno kao moje „potrebna mi je podrška“. Želim da me pozovu na druženje, umjesto da unaprijed odluče kako bi mi dolazak bio previše težak. Kada porodica i prijatelji vjeruju u moje odluke, uz njihovu podršku imam više prostora da živim, učim i preuzimam odgovornost za sebe. I ja bih ponekad želio zakasniti zato što sam se uspavao, umjesto zato što autobus ne najavljuje stanice, ili se umoriti od posla, umjesto od dokazivanja da mogu raditi.

Slijepi ljudi žele zarađivati, birati gdje će živjeti, zaljubljivati se i stvarati porodice. Želimo nekome biti privlačni, s nekim se posvađati i pomiriti, a da sljepoća ne postane objašnjenje za sve što nam se u životu događa. Kada razmišljam o svemu što život čini bogatim, mislim i na interesovanja koja dijelimo s drugim ljudima. Među nama ima ljubitelja sporta i muzike, kulture i umjetnosti, radioamatera i onih koji uživaju u ručnom radu. Neki vole putovati, posjećivati muzeje i istorijska mjesta, otkrivati prirodne ljepote ili planinariti.

Ne privlači svakoga od nas isto, kao što ne privlači ni ljude koji vide. Volio bih da nas, umjesto pitanja šta slijepi uopće mogu raditi, češće dočeka pitanje šta nas zanima i kakva nam je podrška potrebna da u tome uživamo. Pristupačan muzej ili planinarska staza, dobar opis umjetničkog djela i podrška tokom putovanja otvaraju prostor za nova iskustva, poznanstva i radost koju niko ne bi trebao unaprijed smatrati nedostupnom za nas. Kada mi kažu da samo trebam biti uporan, pomislim na utrku na sto metara u kojoj je moja startna linija postavljena još sto metara iza svih ostalih. Mogu ja trčati i mogu biti zadovoljan što sam stigao, ali dok mi čestitaju na upornosti, želim da se neko zapita zašto sam uopće morao preći dvostruki put.

Moj uspjeh ne znači da su prepreke prihvatljive, kao što ni čovjek koji ih nije uspio savladati nije zbog toga manje vrijedan. Podrška je dio mog samostalnog života. Nekada mi treba nečija ruka, nekada tehnologija ili informacija u obliku koji mogu pročitati. Želim je dobiti kada mi je potrebna i zadržati pravo da odlučujem kuda idem i kako ću živjeti. Teško je govoriti o slobodi ako uz svaki oblik podrške dolazi i očekivanje da budem poslušan ili beskrajno zahvalan.

A kada bi prepreka bilo manje, i zajednica bi dobila više od nas. Vrijeme i energiju koje trošimo na pronalaženje zaobilaznih puteva mogli bismo više ulagati u posao, porodicu, prijateljstva i sve ono čime doprinosimo drugima. Slobodan trotoar olakšava kretanje i roditelju s dječijim kolicima, starijem čovjeku i nekome ko se oporavlja od povrede. Jasna najava u autobusu koristi i putniku koji prvi put dolazi u grad. Okruženje u kojem ja mogu slobodnije živjeti postaje ugodnije i sigurnije za mnogo više ljudi nego što se na prvi pogled čini.

Zato bih volio da se na Dan bijelog štapa, kada me ugledate, sjetite da sam nekuda krenuo i da na kraju tog puta postoji nešto što mi je važno.

Možda me čeka posao koji volim, prijatelj s kojim želim popiti kafu ili žena kojoj se radujem.

Moj život traje i kada prođe ovaj datum, sa svim planovima i zadovoljstvima zbog kojih ću i sutra uzeti svoj štap i izaći.

Ja ću, dakle, nastaviti svojim putem, a vi mi ostavite prostora da prođem i uvažite me kada se sretnemo. Imam još mnogo toga što želim doživjeti, a kamione bih konačno volio izbaciti iz svog ljubavnog života.

Suvad Zahirović