Ponekad najveća promjena ne počinje velikim događajem, važnom odlukom institucije ili nekim posebnim projektom. Ponekad počinje onda kada jedna osoba odluči da ne odustane od svojih snova i mogućnosti, čak ni onda kada se okolnosti njenog života potpuno promijene. Ervin Ćosić je mladić čija priča pokazuje koliko su obrazovanje, prilike, podrška i vlastita inicijativa važni za izgradnju samostalnog života. Nakon gubitka vida 2012. godine, Ervin se suočio s novim životnim okolnostima. Umjesto odustajanja od profesionalnog razvoja, odlučio je nastaviti obrazovanje i prekvalifikovati se za fizioterapeutskog tehničara. Njegov prvi radni angažman uslijedio je 2017. godine u Domu zdravlja Čelić.
Međutim, njegov profesionalni put nije bio jedini prostor u kojem je želio napraviti promjenu. Kroz uključivanje u aktivnosti organizacija osoba sa invaliditetom, Ervin je postepeno razvijao svoje aktivističke sposobnosti, sticao nova znanja i preuzimao sve veću odgovornost. Od 2022. godine obavlja funkciju predsjednika Aktiva mladih osoba sa invaliditetom Koalicije organizacija osoba sa invaliditetom Tuzlanskog kantona.
Njegov angažman nije ostao ograničen samo na sastanke i aktivnosti Koalicije. U Čeliću već nekoliko godina predvodi neformalnu lokalnu grupu mladih, učestvuje u pisanju i realizaciji projekata i pokreće aktivnosti usmjerene na potrebe mladih u lokalnoj zajednici. Danas je zaposlen u Informativnom centru za osobe sa invaliditetom „Lotos“ Tuzla, gdje nastavlja doprinositi osnaživanju mladih i unapređenju položaja osoba sa invaliditetom.
Šta se zapravo promijenilo? Promijenilo se mnogo više od profesionalnog statusa jedne osobe. Mladić koji je prošao kroz proces prilagođavanja novim životnim okolnostima postao je osoba koja preuzima odgovornost, okuplja druge mlade ljude, pokreće inicijative i učestvuje u stvaranju prilika za druge. Njegova priča pokazuje da osobe sa invaliditetom ne trebaju biti samo korisnici podrške i programa. One mogu biti njihovi kreatori, organizatori, zagovarači i lideri. Ona također pokazuje koliko je važno mladima osigurati prostor u kojem mogu razvijati svoje potencijale, donositi odluke, učiti jedni od drugih i preuzimati odgovornost. Najvažnija promjena možda nije samo ono što je Ervin ostvario za sebe, već ono što danas može omogućiti drugima. Jer prava vrijednost osnaživanja ne mjeri se samo brojem održanih radionica, treninga ili sastanaka. Mjeri se ljudima koji nakon tih aktivnosti dobiju priliku da promijene vlastiti život, ali i život zajednice u kojoj žive.
Ervinova priča podsjeća nas na jednu važnu stvar: osobama sa invaliditetom nisu potrebna sažaljenja i unaprijed određene granice. Potrebne su im jednake mogućnosti, podrška kada je potrebna i prostor da same odlučuju o svom životu. A kada takav prostor postoji, promjena postaje moguća.
