Amna Alispahić, članica Udruženja slijepih i slabovidih KS

– Slijepa sam od rođenja. Prema onome što sam saznala, u pitanju je bila greška doktora, ali ne bih dublje ulazila u detalje. Od tog perioda dijeli me više od trideset godina tako da je već odavno nemoguće bilo šta promijeniti i bilo koga pozvati na odgovornost – započinje svoju životnu priču Amna Alispahić, članica Udruženja slijepih i slabovidih osoba Kantona Sarajevo.

Do početka rata 1992. godine, Alispahić je pohađala tadašnji Zavod za slijepu djecu u Sarajevu, gdje je naučila Brajevo pismo i prošla osnovnu rehabilitaciju. Sa početkom rata, Zavod je prestao raditi pa je bila prinuđena prekinuti školovanje.

Proces obrazovanja

– Kada su škole opet počele raditi u opkoljenom Sarajevu, moji roditelji su obavili niz razgovora s direktoricom i nastavnim osobljem u školi koja je pokrivala moje naselje, želeći da me uključe u proces redovnog obrazovanja. Svi su bili skeptični, ali iz ove pozicije, mislim da je to bila sasvim očekivana reakcija s obzirom na to da u školi nikada prije nisu imali slijepe učenike. Ono što je na kraju bilo najvažnije jeste da sam bila primljena i da sam počela pohađati nastavu sa još 11 vršnjaka – kazala je Alispahić.

Prisjećajući se prvih školskih dana, Alispahić kaže da je osjećala kako je pažnja svih u školi bila usmjerena prema njoj. Nastavnici i učenici pomno su pratili njeno ponašanje, reakcije, procjenjivali su znanje i način na koji je pristupala nastavnom procesu. Imala je svoju Brajevu mašinu, ali se danima nije usuđivala staviti je na sto i početi pisati.

– Unaprijed sam bila svjesna buke koju bi ta mašina stvarala kada bih pisala i bojala sam se da će me neko zbog toga opomenuti. Ipak, jednog od prvih dana mog školovanja u redovnoj školi odlučila sam. Nastavnica bosanskog jezika rekla je da će nam diktirati pjesmu. Otvorila sam torbu, izvadila mašinu, uvukla papir i počela pisati. Na prvom odmoru, moji vršnjaci su mi prišli i počeli mi postavljati pitanja o mašini i pismu. Danas imam prijatelje koji se sjećaju tog dana, a ja sam, nakon događaja sa mašinom, naprosto odrasla i shvatila da je pozitivan stav ključ svega u životu – govori Alispahić.

Nakon što je završila osnovnu školu, upisala je Treću gimnaziju, a potom Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek za komparativnu književnost i bibliotekarstvo. Nakon što je diplomirala, s obzirom na to da nije mogla pronaći posao u struci, odlučila je da upiše i Fakultet humanističkih nauka u Mostaru, Odsjek za engleski jezik i književnost.

Površnost ljudi

– Trenutno učim za posljednji ispit na tom fakultetu i polako pripremam diplomski rad. Kako u srednjoj školi, tako i na fakultetu, bilo je teških trenutaka. Iznova i iznova sam morala koristiti svoju domišljatost i komunikativnost da doprem do ljudi, da sam, uprkos svom invaliditetu, sasvim obična mlada osoba, imam mane i vrline, interesiranja i stremljenja. Na moje veliko zadovoljstvo, ljudi su me uvijek dobro prihvatali i nisam imala većih problema da se integriram u novu sredinu – ističe Amna.

Kao i mnoge druge osobe s invaliditetom, Amna se susretala s diskriminacijom. No, osim “klasične” diskriminacije, više od deset godina traga za stalnim zaposlenjem.

– Svaki put me iznova porazi činjenica da mi, bez obzira na stručnost koju posjedujem, skoro niko ne želi dati šansu, a sve je to rezultat površnosti ljudi. Ljudi su, prema pravilu, užasno površni i rijetko imaju volje i vremena da pokušaju razumjeti one koji su pojavno ili intelektualno drugačiji. Lakše je živjeti misleći da su osobe s invaliditetom “invalidi”, da su nesposobni, da ih treba sažalijevati nego odvojiti malo vremena i pokušati pristupiti tim ljudima – navodi Alispahić.

Osim što uspješo privodi kraju obrazovanje, aktivno učestvuje u djelatnostima Udruženja, a ostvarila se i kao supruga i majka.

– Supruga sam poznavala odranije. Danas živim u sretnom braku i imamo kćerkicu. Dužnost mene i muža je da svom djetetu omogućimo da živi, raste, školuje se u okruženju koje je pozitivno, puno ljubavi i razumijevanja. Tu odustajanja nema, to je naš izbor, naš život, naša misija – završava Alispahić svoju priču.

Borba za prava osoba s invaliditetom

– Ono na čemu radim i ono što smatram svojom misijom jeste borba za prava osoba s invaliditetom. Kad to kažem, mislim na prava koja su svakom pojedincu zagarantirana bez obzira na to da li je taj pojedinac osoba s invaliditetom ili nije – smatra Alispahić.

Najteži trenuci u životu

Kao najteže trenutke u svom životu Alispahić ističe smrt svog oca 1998. godine, što joj je predstavljalo prekretnicu u životu.

– Mama i ja smo nakon njegove smrti ostale same, a trebalo je nastaviti dalje, školovati se, živjeti. Najteži trenuci u mom životu bili su, paradoksalno, oni kada su svi oko mene bili sretni. Kada sam završavala školu, upisivala fakultet, diplomirala, kada sam prvi put u životu stupila u radni odnos. U tim trenucima, uvijek sam razmišljala o tome koliko bi moj otac bio sretan da me vidi, kako bi sve bilo drugačije da i on s nama može podijeliti te trenutke.

Autor: T. ĐEVIĆ 

preuzeto sa: www.avaz.ba