Tokom posljednjih nekoliko godina ENIL Youth, kao mladi aktivisti za prava osoba s invaliditetom, pratili su najave koje su različite skupine davale na Međunarodni dan mladih. Primijetili smo da te poruke odražavaju trenutne političke i službene ciljeve različitih institucija. Ti su ciljevi opravdani, ali ih nije lako postići. Uvijek postoji jaz između trenutnog statusa mladih i onog željenog. Što se tiče mladih osoba s invaliditetom, taj je jaz veći, ovisno o socijalnoj i ekonomskoj situaciji svake države i želji društva da prevenira diskriminaciju, borbu protiv stereotipa i kampanjama koje se bore protiv predrasuda.

Svi smo toga svjesni, ali za ovaj Međunarodni dan mladih željeli bismo se fokusirati na stvari koje su važne mladim osobama sa invaliditetom i misli koje bi željeli podijeliti sa svima. Nedavno smo članovima mreže mladih ENIL postavili sljedeća tri pitanja:

• Što biste željeli da mladi ljudi koji nisu osobe s invaliditetom znaju o vama i vašem životu?
• Koje pretpostavke imaju mladi bez invaliditeta o vama i vašoj zajednici?
• Koje su vaše nade u budućnost?

Mlade osobe sa invaliditetom, iz nekoliko Evropskih država, dali su zanimljive uvide i perspektive. Jedna stvar koju su ispitanici smatrali da bi mladi ljudi bez invaliditeta trebali znati je da postoji uobičajena pretpostavka da su ljudi sa invaliditetom drugačiji, i da drugi znaju šta oni mogu (ili češće) šta ne mogu. Na primjer, rad, imat seksualne odnose, voziti auto itd. – i da kad nešto od toga uradimo, mi smo „taaaako inspirativni“. Iz naše perspektive to nije slučaj. Jedan ispitanik iz Srbije je rekao: „Mogu sve ili gotovo sve stvari raditi koje rade moji vršnjaci bez invaliditeta, na svoj način ili na isti način, kada mi se pruži pomoć i podrška“.

Mladi ljudi sa invaliditetom žele da drugi znaju da njihov život nije toliko tragičan i dramatičan kao što to misle ljudi bez invaliditeta, već „normalan“. Kao što je drugi mladić iz Srbije rekao: „Život sa invaliditetom ne znači teškoću i patnju. Naši životi mogu biti ispunjeni i sretni, i imati invaliditet nije tragična stvar“.

Međutim, mladi ljudi sa invaliditetom se susreću sa mnogim izazovima.“Moram raditi dvostruko više, za jednako priznanje. Većinu dana susrećem se s predrasudama, diskriminacijom i degradirajućim stavovima”, rekla je mlada žena iz Norveške, “ali ne zbog svog invaliditeta, već zbog barijera koje postoje u našem društvu”, dodala je mlada žena iz Crne Gore. Ova refleksija, da su prepreke i stavovi ono što zapravo onemogućava je uobičajena tema.

Što se tiče nada, nadamo se da ćemo živjeti u društvima bez barijera i predrasuda, gdje je socijalni model pristupu invalidnosti stvarnost i da smo jednako zastupljeni u medijima i politici u budućnosti. Da neće biti segregacije u obrazovanju i zapošljavanju između osoba bez invaliditeta i osoba sa invaliditetom, i da ćemo njegovati međusobnu solidarnost. Na kraju, nadamo se da će svi dobiti podršku potrebnu za neovisan, ispunjen i sretan život.

Bez obzira na razlike, mi imamo mnogo više zajedničkih stvari. Nade, želje i poruke mladih osoba sa invaliditetom, slične su onima drugih mladih ljudi. Razlog zbog kojeg smo željeli podijeliti ova pitanja i ove perspektive, je promovisanje razumijevanja i jačanje solidarnosti među svima. Zamislite šta bismo mogli uraditi zajedno, dijeleći, razmišljajući i podržavajući jedni druge.

Odbor ENIL-ove mreže za mlade

Prevela: Dina Bajrektarević. Informativni centar za osobe sa invaliditetom „Lotos“