Kada vam odrede dan u kalendaru, dobit ćete željenu pažnju samo tog dana. Sve drugo je kolotečina na koju ste navikli i iz koje vas nitko osim vas samih pomjeriti neće.

Još jedan petnaesti oktobar, međunarodni dan bijelog štapa, proći će na način kako je prolazio i svih prethodnih, a svi su izgledi i narednih, ko zna koliko godina.

Količina obećanja koje nama slijepima daju oni koji bi trebali / morali biti odgovorni za ispunjavanje tih istih obećanja, obrnuto je proporcionalna položaju slijepih i slabovidih u našem društvu.

Naime, što nam više obećavaju i što se više brinu, nama je sve gore i gore.

Slijepi i slabovidi ljudi u Bosni i Hercegovini će ponovo pjevati, pričati, hodati sa bijelim štapovima u centrima naših gradova, pokazivati se javnosti, gostovati na raznim radio i televizijskim stanicama kako bi pokazali da znaju, mogu, imaju pravo, i trebaju podršku i razumijevanje onih sa kojima žive, a već narednog dana biti zaboravljeni od svih zbog kojih su sve to činili i prepušteni sami sebi do narednog petnaestog oktobra. A onda opet ista lekcija, dok prvima ne dosadi, ili dok drugi napokon ne nauče.

Odlučio sam da ovogodišnji i sve naredne petnaeste oktobre ne činim ništa osim onoga što bi činio svakog drugog dana, jer svih 365 su meni dani bijeloga štapa i svih 365 živim i radim sanjajući i trudeći se dati doprinos nastojanjima svih koji se bore za jednake mogućnosti i prava slijepih i slabovidih u našoj zemlji.

I zbog toga želim podsjetiti sve one koji će sutra, petnaestog oktobra znati, da jednako kao sutra i danas i prekosutra i svih 365 dana bijelog štapa u godini, mi slijepi i slabovidi građani Bosne i Hercegovine imamo jednaka prava i bezuslovno ih tražimo za nas:

– obrazovani i osposobljeni za samostalni život bit ćemo manji teret zajednici i umjesto da čekamo njenu pomoć, milostinju, doprinositi ćemo njenom napretku u kojem ćemo svi uživati;

– radeći i zarađujući bit ćemo sretni da možemo zadovoljiti sopstvene potrebe i interesovanja koristeći se rezultatima svoga rada i dijeleći te rezultate sa našim porodicama, bližnjima i zajednicom u kojoj imamo pravo tražiti da budemo jednaki i ravnopravni građani;

– sljepoća i slabovidost i naš položaj u društvu uzrokovan sljepoćom i slabovidošću nije stanje koje smo sami izabrali i zbog toga smatram da je društvo obavezno da osigura oblike podrške kojima će se naše mogućnosti izjednačiti sa mogućnostima ostalih građana, a što bi trebalo podrazumijevati dostupnost svih potrebnih pomagala čijom bi smo upotrebom postali samostalniji i bili u prilici iskoristiti svoje potencijale na način kako ih koriste svi drugi članovi društva.

I ne znam šta drugo tražiti od svih koji na bilo kakav način mogu doprinijeti stvaranju društva jednakih mogućnosti i poštovanja prava svih njegovih članova, osim da petnaesti oktobar, međunarodni dan bijelog štapa, po odnosu društva prema slijepim i slabovidim građanima traje svih 365 dana u godini. Jedino tako ćemo od onih koji svoja prava i odgovarajući odnos zajednice prema nama imaju samo jedan dan u godini, postati ravnopravni građani koje se uvažava i koji će dobiti potrebne oblike podrške svih 365 dana u godini.

Sarajevo, 14. 10. 2010.

Suad Zahirović slijepi građanin Bosne i Hercegovine