U povodu Međunarodnog dana bijelog štapa razgovarali smo sa Suvadom Zahirovićem, slijepim čovjekom iz Tuzle. Već dugi se niz godina u svijetu petnaesti oktobar obilježava kao Međunarodni dan bijelog štapa. U Bosni i Hercegovini organizacije slijepih, ali i druge organizacije osoba sa invaliditetom koje promovišu i zagovaraju prava osoba sa invaliditetom, obilježavaju ovaj dan.
„Šta vama kao slijepom čovjeku to znači“?, pitali smo Suvada Zahirovića izvršnog direktora u I. C. „Lotos“.
„Zajednica o slijepim ljudima ne zna puno i svoje stavove gradi na predrasudama i stereotipima o sljepoći i slijepima. Bijeli je štap obilježje i znak prepoznavanja slijepih i često u ljudima koji nas sretnu sa štapom pokreće uobičajena razmišljanja i stavove o slijepima.
S druge strane je pomagalo bez čije pomoći bi većina slijepih ljudi bila još više izolirana nego je sada kad smo u mogućnosti koristeći bijeli štap stići na različita mjesta. Štap je dio mog identiteta, dio mene i nemam problema da ga koristim i pokažem drugim ljudima. Naravno nemam problema niti da razgovaram o bijelom štapu, ali i mojoj sljepoći zbog koje ga koristim“.
„Prije nekoliko godina bili ste jedan od rijetkih slijepih ljudi u Bosni i Hercegovini koji se kretao uz pomoć psa vodiča slijepih. Zašto je danas drugačije i kakva su vaša iskustva iz tog perioda“?
„Da, u pravu ste. Do prije četiri godine sam koristio psa vodiča slijepih za samostalno kretanje. Ovo je bio dio aktivnosti na promociji različitih mogućnosti za samostalno kretanje slijepih, a koji je realizovan u saradnji sa Udrugom za školovanje pasa vodiča iz Zagreba.
Na žalost, moj pas vodič je preminuo zbog starosti, a ja se nisam odlučio za drugog psa, naprosto zbog toga da je u uslovima u kojima funkcionišu slijepi u našoj zemlji veoma teško funkcionisati sa psom vodičem. Makar su moja iskustva veoma dobra, jer kako sam prije objasnio da je bijeli štap motiv za uobičajena promišljanja o slijepima, tako je i pas vodič bio spona sa ljudima, jer su pitajući o psu vodiču i nesvjesno prenebregli predrasude i otpočeli komunicirati sa slijepom osobom“.
„Danas se slijepi, jednako kao i druge osobe sa invaliditetom, suočavaju sa raznim preprekama u BH društvu. Možete li reći recept za njihovo prevazilaženje“?
„Da, naše je društvo puno izazova, naročito za osobe sa invaliditetom. Ali, mislim da samo rad, znanje i posvećenost mogu osigurati promjenu. Slijepi ljudi, ali i druge osobe sa invaliditetom jako su pasivne. Nema zainteresovanosti za angažman bilo u udruženjima osoba sa invaliditetom bilo na neki drugi način. Moja je poruka svim slijepim osobama da se više obrazuju, da razvijaju svoje sposobnosti da budu što samostalniji i nove će se mogućnosti otvoriti, jer tako će nas i drugi ljudi posmatrati drugačije i dati nam priliku da pokažemo šta uistinu znamo i možemo“!