Koliko su institucije kulture prilagođene osobama s invaliditetom i kako ih učiniti pristupačnijima i inkluzivnijima, tema je trodnevne radionice za osobe sa invaliditetom i muzejske profesionalce koja je jučer počela u Tuzli. 

Radionica se održava u organizaciju Fondacije Kulturno naslijeđe bez granica (Foundation Cultural Heritage without Borders – CHwB) i Balkanske mreže muzeja (Balkan Museum Network – BMN), a realizuje se u okviru projekta “Osobe sa invaliditetom u muzejima”.

Prema riječima Aide Salektić, programske asistentice u Fondaciji kulturno naslijeđe bez granica, ovaj projekat ima za cilj povećati pristupačnost muzeja i galerija osobama sa invaliditetom, te omogućiti ovoj kategorija građana i građanki Bosne i Hercegovine veće učešće u aktivnostima koje provode muzeji i druge institucije kulture.

– Radionica obuhvata teorijski i praktični dio, a u prvom dijelu govori kakav je generalno kod nas pristup, odnosno koji je nivo pristupačnosti muzejima i kulturnim ustanovama za osobe s invaliditetom, te o nekim općenitim principima i pravilima koji bi se trebali poštovati kada se planiraju događaji javnim kulturnim prostorima. Drugi i treći dan će biti praktično ispunjeni ispitivanjem pristupačnosti objekta u kojem se nalazimo (MGP) za osobe s invaliditetom – kazala je Salektić za Tuzlarije.

U Bosni i Hercegovini postoje zakonski okviri namijenjeni primjeni standarda za invalide, tim više što su sve zemlje Balkana potpisale UN-ovu konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Zakonski okvir nalaže da osobe sa invaliditetom trebaju imati ista prava kao i zdravi ljudi.

– Zakoni postoje, ali što se tiče galerijskih i muzejskih prostora koje smo mi obišli, možemo zaključiti da situacija nije baš za pohvalu. Kada govorimo o pristupačnosti za invalide ustanovama kulture, onda treba naglasiti da tu nije riječ samo fizičkoj prepreci, nego i o sadržajima koji se nalaze unutar neke zgrade. Na primjer je li informacioni pult previsok da bi ga ljudi iz kolica mogli kvalitetno upotrebljavati, a onda, kao ništa manje važan faktor, jesu uposlenici muzeja ili galerija koji nisu obučeni za komunikaciju s posjetiteljima s invalidnošću. Često radnici u kulturnim ustanovama ne znaju kako se ponašati u takvim situacijama, pa je teško naći osobu koja može uslužiti na prikladan način invalida, a razlozi za to su društvene prirode, nadležni ljudi i ne razmišljaju o tim stvarima, pojašnjava Salektić.

Kada je u pitanju Međunarodna galerija portreta, koja je domaćin radionica, treba reći da u ovoj instituciji postoji mobilni penjač koji se može aktivirati kada dolazi invalidna osoba u kolicima.

– No, u razgovoru s direktorom smo doznali da nije bilo dovoljno interakcije između ove kuće i mogućih korisnika tako da je uvriježena informacija da pristup nije prilagođen invalidima. Muzej Istočne Bosne nije smješten u odgovarajućoj zgradi koja bi odgovorila muzejskim kriterijima pa se tu ne može govoriti o pristupu za invalide izložbenom prostoru jer on ne postoji, ali je bitno reći da u svom planu za adaptiranje zgrade ovaj Muzej ima adaptaciju prilaza za invalide – kazala je na kraju razgovora za Tuzlarije Aida Salektić.

Radionice su do sada su održane u Mostaru i Zenici, a nakon Tuzle na redu su gradovi Sarajevo i Banja Luka. 

preuzeto sa: (tuzlarije.net)