Kada su pitali Helen Keler šta joj pada teže – gluhoća ili sljepoća – odgovorila je: „Sljepoća me razdvaja od stvari, a gluhoća me razdvaja od ljudi.“ 

Ova rečenica snažno oslikava stvarnost s kojom se svakodnevno suočavaju osobe oštećenog sluha. Ne radi se samo o nemogućnosti da se čuje. Radi se o nemogućnosti da se komunicira, da se bude dio društva, da se razumije i bude razumljen. 

Bojana Ljubojević je djevojka oštećenog sluha koja uprkos brojnim životnim izazovima, uspijeva da ostvari svoje snove. Uz podršku prijatelja i razumijevanje u organizaciji u kojoj je uposlena i ličnu upornost, i dalje se obrazuje, ali se sve vrijeme bori za ravnopravnost osoba oštećenog sluha. Ali, njen put nije bio jednak putu njenih vršnjaka. Bojani je u obrazovnom sistemu uskraćeno osnovno pravo – pravo na vlastiti jezik. Umjesto da uči znakovni jezik kao prirodno sredstvo komunikacije, učena je da govori. 

Zamislimo apsurd: da slijepe ljude učimo da gledaju, umjesto da im omogućimo Brajevo pismo i asistivne tehnologije. Isto se dešava djeci oštećenog sluha – umjesto da im se omogući razvoj kroz znakovni jezik, njihov prirodni jezik se potiskuje. Posljedice su teške i dugoročne. Djeca bez pristupa znakovnom jeziku često kasne u razvoju, teže usvajaju znanje i osjećaju se izolirano. Odrastaju u sistemu koji ih ne vidi i ne čuje. 

U Bosni i Hercegovini postoji Zakon o upotrebi znakovnog jezika koji jasno propisuje pravo gluhih lica na upotrebu znakovnog jezika i pravo na tumača pred organima i institucijama. Zakon garantuje ravnopravno uključivanje u životnu i radnu okolinu, te u sve oblike društvenog živ ota pod jednakim uslovima. Međutim, postojanje zakona nije dovoljno ako se on ne primjenjuje. U praksi, mnoge institucije ne osiguravaju tumače znakovnog jezika. Roditelji se bore da njihova djeca dobiju podršku u školama. 

Osobe oštećenog sluha često su prepuštene same sebi u zdravstvenim ustanovama, sudovima, centrima za socijalni rad i drugim institucijama. 

Jedan šokantan primjer zabilježen je kada je mlada djevojka oštećenog sluha doživjela nasilje, ali prilikom prijave nije imala obezbijeđenog tumača. Njena izjava je uzeta bez adekvatnog prevoda, što je dovelo do pogrešnog tumačenja činjenica i dodatne viktimizacije. Umjesto zaštite, doživjela je novo poniženje. To nije samo administrativni propust – to je kršenje osnovnih ljudskih prava. 

Pravo na znakovni jezik nije privilegija. To je pravo na identitet, pravo na dostojanstvo, pravo na obrazovanje, pravo na rad i pravo na pravdu. 

Helen Keler je, uz adekvatnu podršku i prilagođene metode komunikacije, postala simbol snage i potencijala osoba s invaliditetom. Njena životna priča pokazuje koliko je važno osigurati odgovarajuću podršku kako bi potencijali svakog pojedinca bili razvijeni. 

Bez podrške, društvo gubi talente, ideje i snagu svojih članova.

Kampanja „Tvoja prava su i moja prava“ podsjeća nas da prava osoba oštećenog sluha nisu izolovana tema.
To su naša zajednička prava. Društvo koje ne osigurava pristupačnu komunikaciju isključuje dio svojih građana iz javnog života.
Vrijeme je da zakon postane praksa.
Vrijeme je da škole priznaju znakovni jezik kao ravnopravan jezik.
Vrijeme je da institucije osiguraju tumače.
Vrijeme je da prestanemo učiti djecu oštećenog sluha da se prilagođavaju
svijetu koji ih ne razumije –
i počnemo graditi svijet koji razumije njih.

Jer njihova prava su i naša prava.