U okviru kampanje „TVOJA PRAVA SU I MOJA PRAVA“, koju realiziraju I.C. „Lotos“ i Udruženje slijepih osoba Kantona Sarajevo s ciljem upoznavanja javnosti sa stanjem provedbe ljudskih prava i položajem osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini, razgovarali smo sa Sandrom Jašarević Merdžanić, magistricom prava, dugogodišnjom aktivisticom u oblasti ljudskih prava, članicom rukovodstva Mreže žena sa invaliditetom u BiH i članicom Vijeća za osobe sa invaliditetom BiH. Sa Sandrom smo razgovarali o pravima osoba sa invaliditetom, posebno žena sa invaliditetom, o diskriminaciji i ličnoj borbi protiv diskriminacije, ali i o značaju poznavanja pravnih mehanizama u borbi za unapređenje položaja osoba sa invaliditetom. Razgovor smo započeli sa pričom o diskriminaciji sa kojom se osobe sa invaliditetom susreću svakodnevno.
Koliko često ste se susretali sa diskriminacijom i kako su ta iskustva uticala na Vas lično?
Sa diskriminacijom sam se susretala u svakodnevnom životu, naročito kada je u pitanju obrazovanje i zapošljavanje, međutim, uspješno sam savladavala prepreke korištenjem različitih pravnih instrumenata, ali i argumentacije prilikom razgovora sa osobama koje su me pokušavale diskriminirati. Diskriminacija je na mene djelovala na način da me dodatno osnažila. Probudila je moju svijest i dala mi vjetar u leđa da se borim – ne samo za sebe, nego i za društvo u cjelini.
Postoje li situacije koje Vam posebno teško padaju?
Najteži su, zapravo, oni oblici diskriminacije koji nisu odmah vidljivi. To je ta tiha, indirektna diskriminacija koju osobe sa invaliditetom često i ne primijete, jer se nerijetko opravdava „drugim razlozima“, a u suštini dovodi do isključivanja. Posebno me pogađa diskriminacija koja se dešava drugim osobama sa invaliditetom. U tim situacijama bivam prisutna i primijetim šta se dešava, ali ipak ne mogu reagovati jer se to tiče lično osobe nad kojom se vrši diskriminacija i gdje je sama osoba pozvana da reaguje.
Kada govorimo o ženama sa invaliditetom, koji su najizraženiji problemi?
Diskriminacija žena sa invaliditetom posebno je izražena u oblasti zdravstvene zaštite. Na primjer, nedostatak prilagođenih ginekoloških stolova i mamografa za korisnice invalidskih kolica dovodi do ozbiljne nepristupačnosti zdravstvenih usluga. Dešava se da određeni instrumenti formalno postoje, ali nažalost nisu prilagođeni stvarnim potrebama žena sa invaliditetom.
Da li su prava osoba sa invaliditetom jednaka za sve?
Nažalost, ne. Postoje situacije u kojima određena prava uživaju isključivo ratni vojni invalidi, a ne sve osobe sa invaliditetom. Primjera radi, u nekim lokalnim zajednicama ranije su postojale subvencije za vrtiće koje su bile dostupne samo ratnim vojnim invalidima. U međuvremenu su te subvencije ukinute, pa ih danas ne mogu koristiti žene sa invaliditetom, odnosno majke, kojima bi takva podrška bila prirodna i izuzetno značajna.
Koliko Vam je u ličnoj borbi pomoglo pravno obrazovanje?
Meni je svakako pomogla činjenica da sam pravnica i da sam se kroz svoje obrazovanje upoznala sa vlastitim pravima. Međutim, to ne znači da i druge osobe sa invaliditetom ne mogu učiniti isto. Upravo zato ovom prilikom pozivam osobe sa invaliditetom da se obrazuju, da prikupljaju informacije, jer će ih to dodatno osnažiti da se bore za svoja prava i da se suprotstave diskriminaciji – kako zbog sebe, tako i zbog drugih. Kada dobro poznajemo svoja prava i kada jasno ukazujemo na diskriminaciju, onda i oni koji bi nas potencijalno diskriminirali se suzdržavaju od takvih postupaka, jer znaju da će biti sankcionisani.
Koliko je neznanje okoline faktor diskriminacije?
Osobe sa invaliditetom su u društvu često podcijenjene i okarakterisane kao „jadne“ ili manje sposobne. Zato se ljudi iznenade kada upoznaju funkcionalne, visoko obrazovane osobe sa invaliditetom koje su izuzetno produktivne i vrijedne članice društva. Ove predrasude nerijetko dovode do diskriminacije prilikom obrazovanja i zapošljavanja gdje se osobe sa invaliditetom stavljaju u neravnopravan položaj.
Ljudi u okruženju često nemaju dovoljno iskustva u kontaktu sa osobama sa invaliditetom. Iz tog neiskustva ponekad proizlaze komentari i postupci koji mogu biti uvredljivi ili diskriminatorni, ali nisu nužno namjerni.
Koji je Vaš savjet drugima koji se nađu u takvim situacijama?
Važno je da mi, osobe sa invaliditetom, takve nespretne komentare ne doživimo uvijek lično, već da otvoreno razgovaramo i edukujemo druge, ali također i da naučimo razlikovati nespretnost od stvarne diskriminacije. Zato je važno da se osobe sa invaliditetom edukuju o pravnim mehanizmima, da prikupljaju relevantne informacije i da znaju prepoznati diskriminaciju jer će ih to dodatno osnažiti da se bore za svoja prava i da se suprotstave diskriminaciji.
Razgovor sa Sandrom Jašarević Merdžanić realizovan je u okviru kampanje „TVOJA PRAVA SU I MOJA PRAVA˝ koju I.C. „LOTOS“ Tuzla i Udruženje slijepih Kantona Sarajevo uz podršku Europske unije, provodi u okviru projekta „Kreiranje politika u Bosni i Hercegovini uz poštivanje ljudskih prava i prava osoba sa invaliditetom”, a koji ima za cilj da unaprijedi javne politike u oblasti invalidnosti u Bosni i Hercegovini kroz promociju pristupa zasnovanog na ljudskim pravima.