U zemlji apsurda u kojoj je kršenje ljudskih prava pravilo, a glas obespravljenih se ne čuje, dočekali smo još jedan 10. Decembar, Međunarodni dan ljudskih prava.

Predstavnici institucija vlasti će nepoštovanje prava pravdati stanjem ekonomije, tranzicijom, nebrigom međunarodne zajednice i ko zna čime sve ne.

Obespravljeni će i dalje pokorno ćutati i čekati da neko drugi u njihovo ime osigura pristup pravima koja im pripadaju.

Tako bi smo mogli do u nedogled plesti vrzino kolo očekivanja, neispunjavanja obaveza, neispunjenih očekivanja,…

Osobe sa invaliditetom su zasigurno, a pokazuju to i brojna istraživanja, dio građana kojima su ljudska prava i slobode najuskraćenije.

A razlozi za takvo stanje?

Ako se podsjetimo da Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom Ujedinjenih Nacija, koju je Bosna i Hercegovina ratifikovala 2010. definiše fenomen invalidnosti kao rezultat sadejstva ličnih ograničenja pojedinca usljed njegovog fizičkog, mentalnog, psihičkog stanja i prepreka koje proizvodi društvo u onemogućavanju pristupa dobrima koja stoje na raspolaganju svim građanima, onda jednostavno možemo zaključiti da uzroci nedostupnosti prava za osobe sa invaliditetom leže u preprekama koje naše društvo proizvodi, a koje stoje na putu punom učešću osoba sa invaliditetom u životu zajednice.

Primjeri kršenja ljudskih prava osoba sa invaliditetom evidentni su u svim sferama života:

Djevojka sa invaliditetom, dvadeset dvije godine, završila je samo osnovnu školu jer ne postoje usluge podrške za njeno samostalno funkcionisanje, sve srednje škole u njenom gradu, ali i u susjedstvu su arhitektonski nepristupačne, nema pristupačnog javnog prevoza, ali niti organizovanog pristupačnog prevoza za osobe sa invaliditetom.

Uskraćena su osnovna prava na slobodu kretanja, obrazovanja, pristupa dobrima kojima društvo raspolaže…

Zbog nemogućnosti razvijanja sopstvenih kapaciteta, ali i zbog nemogućnosti njihovog punog iskorištavanja, osobe sa invaliditetom su izolirane, ovisne o podršci njihovih porodica, izložene siromaštvu najčešće uzrokovanom njihovom invalidnošću i nebrigom zajednice.

Zemlja apsurda je zaslužila takav epitet i zbog toga da reformske procese, čitaj: procese uskraćivanja potrebnih vidova podrške, provodi najprije na najosjetljivijim grupama građana, vjerovatno računajući s činjenicom da su oni „najnesposobniji“ da dignu svoj glas i pobune se protiv takvog odnosa.

Da apsurdima nema kraja pokazuju i najnovija dešavanja ili mogući nagovještaji da će zbog nedostatka sredstava biti uskraćeno pravo na lijekove za bolesne, da osobe sa invaliditetom ne ostvaruju pravo na ortopedska pomagala na odgovarajući način, da usprkos preuzetim obavezama institucije vlasti ne poštuju međunarodno proklamovane standarde ljudskih prava.

Danas je Međunarodni dan ljudskih prava, a već sutra, sutra će biti neki drugi međunarodni dan, a ljudska prava će sporadično biti temom najupornijih i najentuzijastičnijih u ovoj zemlji, jer zagovaranje za dosljedno poštovanje i primjenu jednakih prava za sve nailazi na nesrazmjerno sporu reakciju odgovornih za njihovo puno poštivanje i zaštitu!!!!!!!!

Međunarodni dan ljudskih prava se ove godine obilježava pod motom proklamovanim od strane Ujedinjenih Nacija: „Tristo šezdeset pet dana ljudskih prava“.

A naša će prava biti poštovana i dostupna u mjeri u kojoj se za njih budemo borili i izborili.

Suad Zahirović