U okviru kampanje „Tvoja prava su i moja prava“, koju realiziraju Informativni centar za osobe s invaliditetom „Lotos“ i Udruženje slijepih osoba Kantona Sarajevo, uz finansijsku podršku Evropske unije, predstavljamo razgovor sa našim mladim aktivistom Arminom Babovićem o položaju i situaciji u kojoj se nalaze mladi sa invaliditetom. Armin ima 25 godina, iz Tuzle je i slabovidna je osoba. Dugo godina je kao član organizacija i kao aktivista učestvovao u aktivnostima koje imaju za cilj osnaživanje mladih sa invaliditetom i borbu za njihova prava. Trenutno radi u Informativnom centru za osobe sa invaliditetom „Lotos“ kao projektni službenik i focal tačka za mlade članove, a od prethodne godine predvodi Mrežu mladih sa invaliditetom Bosne i Hercegovine kao njen predsjednik.

Kakav je danas položaj mladih sa invaliditetom u društvu i koji su njihovi glavni izazovi i barijere sa kojima se suočavaju?
Moj generalni utisak je da mladi sa invaliditetom nisu podjednako uključeni u društvena zbivanja i redovne društvene procese kao što su to njihovi vršnjaci bez invaliditeta. Postoje dobri primjeri uključenosti mladih sa invaliditetom u svakodnevna dešavanja i ostvarivanje interakcije sa ljudima bez invaliditeta izvan njihovih porodica, ali još uvijek postoji značajan broj situacija gdje je prisutna distanca među mladima sa invaliditetom i bez invaliditeta. Još uvijek se mladi sa invaliditetom često doživljavaju kao stranci. Mislim da tome doprinosi nepostojanje edukacije mladih od samog djetinjstva o pojmu invaliditeta i nedovoljna interakcija sa vršnjacima sa invaliditetom. Edukacije nema jer nije prepoznata njena važnost kroz odgojno-obrazovne programe, a interakcije nedostaje jer ustanove koje pohađaju inače sva djeca i mladi, nisu pristupačne osobama sa invaliditetom. Takve ustanove su i fizički nepristupačne, a i kadar nije dovoljno obučen. Tako je sa obrazovnim ustanovama, sa sportskim i zabavnim sadržajima i svim ostalim aspektima.

Koje su još usluge i institucije nedostupne mladim ljudima sa invaliditetom nakon školovanja?
Postoje dobri pomaci na pojedinačnim objektima kada je u pitanju pristupačnost. Neke škole su već prilagođene, neke zdravstvene ustanove, neki parkovi i kafići su prilagođeni. Međutim, nije poenta da mlada osoba na raspolaganju ima samo jednu opciju jer svaka individua ima svoje sklonosti i interesovanja. Ne treba mladić ili djevojka sa invaliditetom da bira fakultet koji će upisati ili kvart u koji će izaći na osnovu toga je li pristupačan, nego da li je to ono u čemu se pronalazi. Prilike za zapošljavanje su jako, jako nepovoljne i to je jedan od glavnih problema, naročito uposlenje na duže vrijeme. Zbog toga mladi sa invaliditetom najčešće ne mogu ostvariti ekonomsku nezavisnost i planirati svoj vlastiti i porodični život, već su zavisni o svojoj porodici.

Koliko su mladi sa invaliditetom proaktivni?
Dobar dio njih je dosta pasivan u borbi za ostvarivanje svojih prava i generalno za društveni aktivizam. To je i shvatljivo jer su od djetinstva sputavani, segregirani i od sistema, a nažalost jednim dijelom i od strane svojih porodica koje nisu bile dovoljno osnažene i spremne da se izbore za prava svoje djece. Još uvijek postoji značajan broj mladih sa invaliditetom koji su osvijestili važnost borbe za prava i koji zaista djeluju jako vrijedno i kvalitetno. Nema ih jako mnogo, ali su prisutni širem zemlje što potvrđuje i naša Mreža mladih sa invaliditetom Bosne i Hercegovine kroz svoje postojanje i rad. Treba uzeti i u obzir da u našem društvu generalno vlada nezainteresovanost i pasivnost za rješavanje društvenih i političkih problema.

Šta sistem može uraditi za mlade sa invaliditetom da ih podrži i da se poboljša kvalitet njihovog života?
Mladima sa invaliditetom i njihovim porodicama treba stručno savjetovanje i psihološka podrška od rođenja djeteta sa invaliditetom. Također, potrebni su im i podrška i savjeti koji će im ukazati na njihova prava i najbolje mehanizme kako ih ostvariti i koja će ih ohrabrivati da insistiraju na ravnopravnosti sa drugima, a ne na prilagodbama koje podrazumijevaju segregaciju, izolaciju i slično. Vlasti i sistem moraju jače i brže raditi na poboljšavanju pristupačnosti svih objekata od javnog značaja, kao i javnih površina za sve tipove invaliditeta. Potrebno je raditi na podizanju svijesti poslodavaca i donositi dodatna zakonska rješenja koja će stimulisati zapošljavanje mladih sa invaliditetom, naročito na duže vrijeme. Pomagala i asistivne tehnologije koje su mladima sa invaliditetom neophodne za kretanje, komunikaciju, rad, itd, su nedokučive zbog nedovoljne materijalne podrške za njihovu nabavku, a neke je nemoguće uopšte nabaviti u Bosni i Hercegovini. Servis personalne asistencije mora biti uveden u sistem. To je nešto što je davno prepoznato i cijenjeno u državama širom Evrope, pa i na Balkanu. Ima ih još, ali ovo su neke od osnovnih stvari koje se moraju rješavati. Svi dijelovi sistema trebaju komunicirati sa dokazanim relevantnim predstavnicima i organizacijama osoba sa invaliditetom jer mi ne tražimo beneficije i ne želimo opteretiti sistem, već da kroz saradnju pronalazimo efikasna rješenja za sve.

Koja bi bila Vaša poruka mladima sa invaliditetom koji budu čitali ovaj intervju?
Moja poruka bi bila da se ne obeshrabruju i da se ne ustežu potražiti informacije i podršku u organizacijama osoba sa invaliditetom. Nisu sve reprezentativne i ne djeluju sve u interesu osoba sa invaliditetom, ali ne odustajte zbog jednog ili par loših iskustava. Informišite se, tražite mišljenja drugih mladih sa invaliditetom. Postoje organizacije koje su zaista podržale i podržavaju mlade i rade transparentno. Sa druge strane, nemojte ograničavati sebe da se zadovoljite sa nečim preskromnim, sa ličnom invalidninom, sa mobitelom i izolacijom u četiri zida i sa tim da neko drugi odlučuje za vas. Neće uvijek biti lako, ali vrijedi, i samo tako se može osigurati sigurna budućnost za sve. Naši roditelji neće živjeti vječno i ne smijemo se prepustiti zatvaranju u institucije, zato trebamo djelovati odmah i zajedno i ako tako bude, smanjiti ćemo taj rizik da zavisimo od drugih i da smo pod kontrolom nekoga ko nas ne razumije i zarobljava.